U razlicitim prikazima, koji pripadaju legendi, opisano je da je Florijan zivio u rimskoj pokrajini Noricum (današnja Austrija) u III. stoljecu poslije Krista u vrijeme vladavine rimskog cara Dioklecijana (243-316), reformatora rimske drzave, koji je uredio novcani sustav, gradio ceste, utvrde. Izgradio je i prekrasnu gradevinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palaca, ali je u povijesti ostao zapamcen kao vladar koji je nemilice progonio kršcane na cijelom podrucju Rimskog Carstva kojem je pripadala i današnja Austrija.

Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski casnik, zivio u Lauriacumu, današnjem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao casnik bio zaduzen i za vatrogastvo, jer su još u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Dosad to, medutim nije potvrdeno, kao ni cinjenica je li Florijan doista bio rimski vojnik.

Autenticnom verzijom legende o zivotu Svetog Florijana smatra se legenda “Passio St. Florijan”, koja je ostala u naslijedu kao rukopis s kraja IX. stoljeca. Ona ovako opisuje vrijeme i zivot Svetog Florijana:

“Kršcane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom podrucju Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim zarom zaceo “lov” na kršcane: cetrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mucenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni cinovnik, koji je tada zivio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), pozurio je u Lorch i sam izjavio da je kršcanin,. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatrazio da prinese zrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns.

Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao cuvao s krilima sklopljenim u obliku kriza. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj zeni mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca zena je upregla zivotinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, zedne zivotinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na zeninu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvjezene su zivotinje nastavile put i stale na mjesto koje je sveta oznacio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna cuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakšanje svojih muka. Onih 4o kršcana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom”.

Opisani dogadaj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan – 4. svibanj prihvacen kao Dan Svetog Florijana.

Kršcani su sacuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije prešao u ruke augustinaca. Nazvan je “Samostan Svetog Florijana”. I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepših crkava austrijskog baroka, koja je raskošna s velicanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. Današnji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, zacetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljece.

Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeca, kad je bio štovan kao pokrajinski svetac i zaštitnik provincije uz rijeku Enns od najezde, palezi i pljacke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns odrzao trodnevnu misu, moleci se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara.

Prvi zapis o Svetom Florijanu kao zaštitnik od pozara potjece iz XVI. stoljeca, a pripisuje se Martinu Lutheru (1483-1546). U njemu stoji:

“....... do sad su obozavali Sv. Laurentiusa kao sveca – zaštitnika od pozara, a sad su ga zamijenili Sv. Florijanom”.

Pocetkom XVII. stoljeca ime Svetog Florijana sve se više povezuje s vatrogastvom. Njegov lik pojavljuje se na vatrogasnim spravama i opremi. On je “Bozji svetac”, “Vojnik vatre” i branitelj od najstrašnije elementarne sile-vatre.

Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaca se tek pocetkom XIX. stoljeca, tj. u vrijeme kad pocinje organizirano vatrogastvo i kad se pocinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Madarske, Njemacke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski casnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadacu gasiti pozara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bliznje, nije zatajio kršcansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.

Hrvatski vatrogasci prihvatili su Svetog Florijana krajem prošlog stoljeca po ugledu na europske vatrogasce. Osobito su ga slavili vatrogasci u sjevernoj Hrvatskoj, na podrucju tzv. Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice koja je osnovana 1876. i djelovala sve do 1918. godine. U razdoblju izmedu dva svjetska rada (1918.-1945.) u Hrvatskoj se i dalje neobicno štuje Sveti Florijan, podizu mu spomenike, postavljaju slike ili kipove u crkvama, u vatrogasnim domovima, na raskrizjima cesta i putova, na zastavama dobrovoljnih vatrogasnih društava, obiteljskim kucama....... Dan Svetog Florijana, 4. svibnja, tzv. Florijanovo, bio je dan pravog slavlja u dobrovoljnim vatrogasnim društvima. Vatrogasci su odlazili u crkve, odavali pocast Svetom Florijanu, pozivali svoje sugradane na razne svecanosti, otvarali vatrogasne domove, posvecivali svoje zastave s likom Svetog Florijana, na javnim vjezbama pokazivali svoje sposobnosti za akciju gašenja pozara i spašavanja ljudi i imovine. Od 1945. godine do 1990. Sveti Florijan se nije slavio u Hrvatskoj, uklonjen je iz vatrogasnih domova, zabranjivane su i odbacene zastave s likom Svetog Florijana i Sveti Florijan je sluzbeno “nestao” iz vatrogastva. Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraca u naša dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaca se opet Dan Svetog Florijana (“Zakon o vatrogastvu, 1993.”). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, štuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.

Godine 1991. tj. nakon proglašenja slobodne i samostalne Hrvatske, Sveti Florijan se vraca u naša dobrovoljna vatrogasna društva i profesionalne vatrogasne jedinice. Obnavlja se ljubav i štovanje prema vatrogasnom zaštitniku. Prihvaca se opet Dan Svetog Florijana (“Zakon o vatrogastvu, 1993.”). Vatrogasci pronalaze stare vatrogasne zastave s likom Svetog Florijana, štuju ga, obnavljaju njegove kipove i slike.

Tako se primjerice pod nazivom “Akcija Sveti Florijan”, koju je organizirala Hrvatska vatrogasna zajednica, prikupljala novcana pomoc u domovini i inozemstvu za stradale vatrogasce i njihove obitelji i pomoc vatrogasnoj organizaciji u vatrogasnoj opremi i sredstvima zaštite od pozara. Vrlo je slicna i “Akcija Sveti Florijan” u prikupljanju i prodaji umjetnickih radova hrvatskih likovnih umjetnika.

Buduci da se Sveti Florijan ponovo pojavljuje na novim zastavama vatrogasnih društava u Hrvatskoj na sjednici Predsjedništva Vatrogasnog Saveza Hrvatske 3. ozujka 1992. i Savjeta za organizacijska, kadrovska i materijalna pitanja 30. ozujka 1992. godine prihvaceno je izmedu ostalog slijedece:

“Po odluci dobrovoljnog vatrogasnog društva vatrogasna zastava s jedne se strane moze izradivati prema ovom opisu:

Crvena tkanina plameno crvene boje, u sredini je lik Svetog Florijana (visine 45 cm) u boji na plavoj pozadini sa zlatnim elipticnim obrubom”.

Iz opisa legendi o zivotu Svetog Florijana, kao i povijesnih cinjenica nije moguce ništa pouzdano reci o liku Svetog Florijana, a potankosti kao što su brkovi, brada, odora i slicno. Najcešci prikaz njegova lika prepuštao se mašti umjetnika, tako je primjerice u srednjem vijeku prikazivan kao konjanik i oklopnik, ponekad kao mladic gotovo djecacka lica, a ponekad cak i kao starac. U mnogim prikazima on ima bradu, ponegdje brkove, a cesto je i golobrad, što znaci da u tom pogledu ne postoji neko pravilo.

Sveti se Florijan najcešce prikazuje u odori rimskog casnika, no ima negdje primjera kad je i drukcijim odorama. Dakle opet nema pravila i ponovo je to prepušteno umjetnickoj mašti. U pogledu drugih obiljezja najcešce u lijevoj ruci drzi crvenu ili bijelu zastavu s krizem ili pak nema zastavu, a lijevu ruku drzi na srcu. U desnoj ruci drzi kablic, posudu, vedro, vrc i sl. i vodom gasi pozar kuce u plamenu. U nekim prikazima kablic ili posude drze andeli koji polijevaju vodom kuce koje gore. Vrlo cesto uz njega se pojavljuje i mlinski kamen (simbol muceništva), koji podsjeca na nacin na koji je pogubljen.

Obzirom na tradiciju vatrogastva na ovom podrucju, pojavljivanje lika Svetog Florijana vrlo je cesto na ovom podrucju, od slika u crkvama, kipovima na raznim mjestima te kapelica.

Najznacajnija je crkvica Svetog Florijana smještena u samom centru grada Krizevci, po kojoj je i taj trg dobio ime, Florijanski trg.

Zatim tu se nalazi i kip Svetog Florijana na procelju crkve Svetog Roka u gornjem gradu u Krizevcima, a jedan kip Svetog Florijana nalazi se i u parku u Markovicevoj ulici ispred kuce obitelji Trušcek.